Pitanje: U tvom jučerašnjem predavanju rekao si da što manje mislimo i planiramo, to ćemo biti sretniji. Možeš li to objasniti, molim?

Šri Činmoj: Da, juče sam rekao: misli manje i meditiraj više i planiraj manje i djeluj više. To je apsolutno neophodno. Vidimo da kulturni ljudi, obrazovani ljudi, razmišljaju na jedan način, a obični ljudi, nekultivisani i nerazvijeni ljudi, razmišljaju na drugačiji način. Ali i mentalno razvijeni i mentalno nerazvijeni neprestano trpe od jedne stvari: pometnje. Oni nastavljaju da razmišljaju i razmišljaju i u trenutku kad misle da su stigli do Istine, otkriju da to uopšte nije Istina, već samo nova pometnja. Poteškoća je u ovom: kad mislimo na nekoga ili na nešto, stvaramo pozitivan koncept za koji smatramo da je apsolutno istinit. Ali slijedeći trenutak pojavi se sumnja i promijeni naše mišljenje. I nekoliko minuta kasnije se zapitamo: „Ko sam ja da procijenjujem ovu osobu?“ U ovom trenutku misliš da sam fin čovjek. Slijedeći trenutak mislićeš da sam loš čovjek. I poslije toga ćeš misliti nešto drugo. Na kraju ćeš vidjeti da nema kraja tvojim pitanjima i da nema riješenja.

Svaki put kad mislimo, mi smo izgubljeni. Ali i svaki put kad meditiramo, mi smo prosvijetljeni. Razmišljanje se obavlja u umu, ali um još nije oslobođen. Samo je duša prosvijetljena. Naš problem je da želimo da se prosvijetimo razmišljajući. Ali sam um je još uvijek u zatvoru tame, pometnje i okova, pa kako da očekujemo oslobođenje od uma? Bez obzira koliko čovek bio mentalno razvijen, on je još uvijek izuzetno ograničen.

Kad planiramo, vrlo često smo frustrirani jer ne vidimo istinu od samog početka. Planiramo nešto jer osjećamo da ćemo postići neki cilj ako to uradimo. Ali između planiranja i izvršenja, razne ideje, razni ideali uđu u nas i stvore nam pometnju. Onda se naše planiranje samo neprekidno nastavlja i nastavlja i mi nikad ne uđemo u svijet djelovanja jer naši planovi nikad nisu dovršeni ili izvjesni. Postoji duboki razdor između našeg mentalnog plana i samog djelovanja.

Ali ako imamo unutrašnju volju, volju duše, koja nam je došla iz meditacije, onda se djelovanje završi prije nego shvatimo o čemu se radi. Tada nema razlike između naše unutrašnje volje i našeg vanjskog djelovanja. Ali ako nešto planiramo našom običnom voljom, s našim običnim umom, može potrajati pet godina dok izvršimo plan, ili možda od toga na kraju ne bude ništa. Kad uđemo u potpuno tamnu, mračnu, neosvjetljenu prostoriju djelovanja s našim mentalnim planom, to je kao da držimo svijeću. Ali kad uđemo u prostoriju sa svjetlom duše, prostorija je preplavljena prosvijetljenjem.

Um je zatvorska ćelija misli, ideja i navika, dok je duša slobodna ptica. Ona je prihvatila kavez kao neku tvrđavu, ali u bilo koji trenutak ptica može odletjeti. Pa iako ptica ostaje unutar tijela, kad se molimo i meditiramo ona neprestano donosi poruku Beskonačnosti. U svijetu duše djelovanje spontano slijedi ostvarenje. Ali u običnom životu razmišljanje je ostvarenje i snaga razmišljanja jedne osobe protivreči snazi razmišljanja druge osobe.

Snaga volje, međutim, ne može protivrečiti drugoj snazi volje, jer snaga volje dolazi direktno od duše. Snaga volje je preplavljena beskonačnim Mirom, Svjetlom i Blaženstvom i ona uvijek donosi jedinstvo. Ali u snazi razmišljanja nema jedinstva. U mentalnom svijetu moja snaga razmišljanja neće biti ista kao tvoja i tvoja snaga razmišljanja neće biti ista kao moja. Uvijek ćemo biti u pometnji i suprostavljati se. Ali kad ja koristim svoju snagu volje, odmah ćeš osjetiti svoje jedinstvo sa mojom snagom volje, jer je ona došla direktno iz duše, a u svijetu duše mi smo svi jedno.

Izvor: Šri Činmoj, “Talasi plamenova” deo II